Porodični zakon poznaje zajedničko i samostalno vršenje roditeljskog prava.
Roditeljsko pravo vrši se zajednički kada roditelji vode zajednički život, a kada zajedničkog života nema, ukoliko roditelji zaključe sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava uz uslov da sud proceni da je takav sporazum u najboljem interesu deteta. Ukoliko se sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava postigne, potrebno je da isti odobri sud, uz saradnju centra za socijalni rad, koji o sporazumu daje mišljenje pre nego što sud donese konačnu odluku.
Sadržina roditeljskog prava nije eksplicitno propisana, te prilikom sačinjenja ovakvog sporazuma postoje dva osnovna principa – prvi, da sporazum sadrži samo načelne odredbe da će roditelji roditeljska prava i dužnosti obavljati zajednički, međusobnim sporazumevanjem u najboljem interesu deteta - drugi, gde se u sporazum unosi veliki broj konkretnih normi, u pokušaju da se predvidi što veći broj mogućih situacija u kojima će se roditelji naći.
Ovde treba pomenuti da ako se sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava postigne i isti bude odobren od strane suda, isti može biti promenjen. Ukoliko se u praksi pokaže da roditelji nisu u mogućnosti da zajednički vrše roditeljsko pravo, iz bilo kog razloga, na zahtev jednog od roditelja sud će doneti odluku o izmeni vršenja roditeljskog prava, tako što će dete poveriti na samostalno vršenje roditeljskog prava jednom od roditelja.
U ostalim situacijama, roditeljsko pravo vrši jedan od roditelja samostalno (kada postoji sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava koji je sud odobrio, kada je drugi roditelj nepoznat, umro, ili je potpuno lišen roditeljskog prava odnosno poslovne sposobnosti, kada dete živi kod jednog roditelja, a još nije doneta sudska odluka o vršenju roditeljskog prava i na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a nema sporazuma o vršenju roditeljskog prava, bilo zajedničkog ili samostalnog, ili je sud procenio da takav sporazum nije u najboljem interesu deteta).
U velikom broju slučajeva, roditelji kojima dete nije dodeljeno radi samostalnog vršenja roditeljskog prava, ovakvu sudsku odluku shvataju pogrešno, doživljavajući je kao odluku da oni više nisu roditelji svom detetu, već je to samo onaj roditelj kome je sud poverio zajedničko dete radi vršenja samostalnog roditeljskog prava, što je apsolutno netačno.
Prilikom odlučivanja o poveravanju deteta od strane suda, pored ličnosti roditelja, uzimaju se u obzir brojne okolnosti, poput uzrasta deteta i njegove eventualno iskazane želje da živi kod jednog od roditelja, broja dece sa pravilom da se braća/sestre ne razdvajaju i sl. Kada sud donese odluku o poveravanju deteta jednom od roditelja, istovremeno mora da odluči i o doprinosu drugog roditelja izdržavanju deteta, a što zavisi od potreba deteta i mogućnosti roditelja da stiče zaradu. U ovom delu, ne gleda se samo aktuelno imovno stanje roditelja koji treba da daje izdržavanje, već i mogućnosti takvog roditelja da stekne dodatnu zaradu (tako, okolnost da roditelj koji koji treba da daje izdržavanje sam da otkaz na radnom mestu, nije olakšavajuća. Isto važi i za roditelja koji je sposoban za rad, ali ne radi.) Na kraju, u odluci o poveravanju deteta, sud obavezno određuje i model odvijanja ličnih odnosa deteta sa roditeljem kod kog dete ne živi. Standardni model viđanja jeste svaki drugi vikend, polovina školskih raspusta, državni i verski praznici naizmenično, jedan praznik kod jednog, drugi kod drugog roditelja. I u ovom delu, od strandardnog modela se odstupa ukoliko roditelji postignu sporazum o načinu viđenja u drugačijoj sadržini, uz obavezan uslov da takav dogovor nije suprotan interesu deteta.
